Iako su povijesni podaci o tom dvorcu i njegovim vlasnicima vrlo šturi, prema svjedočenju ljudi koji su radili za grofove, stručnjaci su rekonstruirali dio priče. Danas se stoga zna da je vlastelinski posjed u Suhopolju potkraj 18. stoljeća od carske komore kupio grof Ivan Nepomuk Janković. Točna godina se ne zna. Ivan Janković kupio je već potpuno formirani posjed s nizom stambenih, upravnih i gospodarskih zgrada koje su u cijelosti sagrađene 1775. godine. Vlastelinski posjed imao je većinom gospodarsko značenje, a sam grof navodno na njemu nije previše boravio. No, dao je sagraditi velebnu klasicističku crkvu koja je oblikovala naselje Suhopolje. Godine 1816. posvećena je Svetoj Tereziji i u njoj je godinu dana poslije pokopan Ivan Janković te nekoliko godina zatim i njegova supruga Terezija, rođena Püchler. Ivana je naslijedio njegov sin Stjepan, a u drugoj polovici 19. stoljeća novi je nasljednik grof Elemir. On je zaprosio mađarsku plemkinju, ali se ona, vidjevši prostor u kojem žive, odbila udati. Rekla je da je to obično polje. Kako bi udovoljio budućoj supruzi, mladi je grof uz već postojeću zgradu sagradio i ostale u dvorskome sklopu. Tada je zasađen i perivoj, i to s već zrelim sadnicama stabala kako bi bio što bujniji.

Obitelj je, prema usmjenoj predaji, imala i zvjerinjak, odnosno lovište na Odboju u Bjeljevini. Tamo je grof Elemir zamolio svojega oca Aladara da mu dopusti da se oženi upraviteljevom kćeri Ilkom. Aladar mu je dao svoje dopuštenje tek nakon što ga je pred svima izbičevao.

Premda je Elemir na početku bio silno zaljubljen u Ilku, poslije ju je ponižavao zbog njezina podrijetla. No, Ilka je znala biti osvetoljubiva. Nakon što joj je za jednim ručkom namjerno špinatom uprljao predivnu bijelu čipkastu bluzu, mjesec dana mu je zabranila pristup svojim odajama. Grofica je umrla 1907. godine, a u njezinu čast Elimir je sagradio kapelicu i grobnicu. Imali su dva sina. Jedan se zvao Andrija, a drugi je umro nakon što je pao s prozora.

I dok je Elemir bio ozbiljan i pristojan, njegov sin Andrija imao je posve drukčiji karakter. Bio je hirovit i volio se zabavljati. Pričalo se da je znao ostavljati šešir kod kuće, kako bi zavarao ženu, a zatim bi pobjegao kroz prozor i pohitao ljubavnici. S jednom djevojkom, Irenom, imao je i dijete pa se jedan od slugu u dvorcu morao njome vjenčati kako bi se grofu spasila čast.

Grof Elemir bio je odličnog zdravlja. Zimi se znao po snijegu valjati gol, a nakon toga leći u krevet. Umro je 1917., a posjed je naslijedio sin Andrej koji je više boravio na svojim imanjima u Mađarskoj.

Nakon nacionalizacije 1918. godine grof Andrej napustio je Suhopolje, a u dvorac se uselio upravitelj Jankovićeva imanja. Dvorac je tijekom svoje bogate povijesti, osim vlasnika, mijenjao i namjene. Nakon Prvoga svjetskog rata tamo su bile smještene ruske izbjeglice, a od 1943. do 1960. godine bio je pretvoren u dječji dom u koji su smjestili ratnu siročad. Od 1964. do 1973. tamo su i dječji vrtić, osnovna škola te stanovi.

Plemićka obitelj Janković

Na prostoru Slavonije posjede su imale dvije plemićke obitelji istog prezimena: Jankovići – Daruvarski i Jankovići od Bribira i Voćina.

Krajem 18. stoljeća vlastelinstvo Voćin došlo je u posjed plemićke obitelji Janković od Bribira (Jankovich de Pribért).

Obitelj Janković od Bribira i Voćina (Jankovich de Pribérd et Vuchin) ugledna je hrvatsko-ugarska plemićka porodica. Poveljom kralja Ferdinanda III. od 20. veljače 1642. godine potvrđeno im je plemstvo, obnovljena grbovnica i priznata darovnica na razna imanja od 1262. godine.

Na vlastelinstvu obitelji Janković proizvodila se pšenica, kukuruz, vino, ogrjevno i građevno drvo. U Rezovačkim Krčevinama obrađivalo se oko trideset jutara vinograda. Elemir pl. Janković u Suhopolju i Aladar grof Janković u Cabuni bili su poznati po konjogojstvu. Ove ergele su najstarije u Austro-Ugarskoj Monarhiji iza ergele opatije cistercitskoga reda u Elöszállásu u Stolnobiogradskoj županiji, koje su utemeljene u početku 17. stoljeća. Aladar je više od dvadeset godina bio predsjednik odbora za konjogojstvo Virovitičke županije.

Također suhopoljsko i cabunsko vlastelinstvo imala su značajne šumske površine. U 1894. godini po udjelu šuma bila su u grupaciji od 5000 do 10 000 jutara. Vlastelinstva Gradina i Lukač posjedovala su od 1000 do 5000 jutara šuma. Sječa šuma i pretvaranje šumskih površina u krčevine, oranice i livade u drugoj polovici 19. stoljeća znatno se ubrzala, a vlasnicima donosila velike prihode.Krajem 19. i početkom 20. stoljeća vlastelinstva na području Virovitičke županije moderniziraju lovstvo, ograđuju lovišta s hranilištima i pojilištima za divljač. Grof  Elemir Janković u Suhopolju imao je najnaprednije lovište, i poseban zverinjak. Lovište je 1907. zapremalo oko 80 jutara i bilo je ograđeno.

Krajem 19. stoljeća Jankovići se granaju u tri loze: Elemir Janković (Jankovics – Bészán) iz Suhopolja; Gejza Géza Janković iz Lukača (sin Josipa i Matilde) i Aladar Janković iz Cabune.

Većina potomaka obitelji Janković od Bribira i Voćina danas živi u Mađarskoj.

Sadržaj ovih mrežnih stranica isključiva je odgovornost Turističke zajednice Virovitičko-podravske županije i ne predstavlja stav Europske unije.

Izradu ovih mrežnih stranica sufinancirala je Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj.

www.strukturnifondovi.hr

https://strukturnifondovi.hr/eu-fondovi/esi-fondovi-2014-2020/op-konkurentnost-i-kohezija/